The maze of moments...

Sretna...Jesam li sretna?
Ne, ja nisam samo sretna; ja sam toliko sretna da moja sreća tvori jedno posebno stanje, jedno neopisivo stanje...stanje živosti, ljubavi...I tome je svemu ona kriva:) "She smiles and I am cured". Baš nemam inspiracije u posljednje vrijeme za pisanje, ali danas sam tako puna predivnih osjećaja i moram ih nekako iskazat jer ću doslovno poblesavit :) Joooj draga...Od jutros sam u nekoj zemlji gdje smo samo nas dvije hehehe :) Mislim da sam jedno pedesetak puta od jutros pogledala slike što sam te danas uslikala! Izgledala si predivno, kao i uvijek...Samo su ti naočale davale posebno jebački naglasak hahaha :-D KIMI GA NAZOMU ELEN! Nisam dala da mi se izbriše s ruke, a niti ću :) Jooooj kako si me danas duševno nahranila...Dala si mi ljubav, osmjeh, toplinu, zagrljaj i poljubac.Kroz tebe danas volim svijet. U jednom sam se trenutku čak upitala zašto sam te ikad dovela u pitanje što se tiče L . Jučer sam shvatila koliko me ona ubija, njene priče, njen način na koji tretira ljude. Možda će zvučati odvratno, ali uopće mi nije nedostajala. Nisam mislila da ću to ikada reći, ali nakon što se tjedan dana nismo vidjele, pa smo jučer popričale i ona je pokazala potpunu nezainteresiranost za stvari koje su mi se dešavale, za ljude koje sam upoznala, za išta vezano za moj život što nije ona. Ne samo da nije pokazala interes nego je počela pljucati po njima. Ma tko si ti da to radiš??? Ti si me ljubavi vratila u ono stanje slobode duha, nevinosti...S tobom se ponovno osijećam kao dijete, kao da mi je sve ravno...Budiš ono najbolje u meni i oslobađaš me kaveza u koje upadam. Doslovce si moj anđeo.
Maloprije dok sam se tuširala razmišljala sam o tome nije li ovo uistinu ljubav. Tu sam s tobom dok si s M., dok si bila s V., nikad se nisi prema meni promijenila i ja živim tu s tobom, dišem i patim s tobom...Više i nisam toliko opterećena time da budeš sa mnom, premlada si da se prepustiš nečem takvom; dovoljno mi je da sam tu s tobom, da kad izađemo niti jedan trenutak ne pomislim da mi je dosadno i ne skinem pogled s tebe i ne prestanem te slušati...Kad sam s tobom, mjesto uopće nije važno, važne smo mi. Tako sam sretna što sve dijeliš sa mnom, nisi opterećena onim bapskim sranjima što ću ja mislit, hoću li ja napravit scenu budući da sam in love with you, but not with you. Ohhhh dear :-) I love you so much!
Želim da budemo zaleđene u vremenu kao ruža koju si mi danas poklonila....Volim te...

U nekim se trenutcima osjetim sretnom što živim u vremenu koje se nalazi na pola puta između počeetka i kraja, a onda opet nekad osjetim tugu što upravo sad nastupa početak tog kraja, kraja kojeg moram gledati, početak smrti naše Zemlje, naše Majke. Znam da je to sve dio jednoj kozmičkog procesa koji funkcionira na načelu: Smrti radi života, no ipak s nekim stvarima nisam pomirena. Uspjela sam barem donekle odvojiti pojam smrti od pojma zla; no nemam snage pomiriti se s njenim destruktivnim aspektom. Previše volim ovaj život i ovu Zemlju da bi je tako ravnodušno pustila da ode. A na koncu, ona će biti ta koja eć mene pustiti da odem, da živim dalje; ona - sveznajuća Majka u čijem naručju svjetovi umiru i iz čijeg se naručja rađaju novi. Mnogo sam danas razmišljala o tome kakva bi budućnost svijeta bila kad bi svi ljudi uspjeli pogledati svijet mojim očim. Pitam se bi li pod zvijezdama vidjeli slobodu, zaštitnički Majčin plašt. Putam se bi li u stablima vidjeli najbolje prijatelje, prijatelje koji nam daju život. Pitam se bi li poželjeli biti voda, kristalno čista emocija. Pitam se bi li se osijećali kćerima i sinovima oluje i bježali pod kišu i vjetar.

It's been a freaking strange day… Mislim da nikad do sad nisam zabilježila ovoliki broj promjene raspoloženja.

Jutro je bila čista mržnja i ogorčenost usmjerena k roditeljima. Potpuno nerazumijevanje istih. E da, uzmimo u obzir još i to da imam mengu, a i da sam sama po sebi jako emotivna (ne uvijek u pozitivnom smislu) pa pogledajmo onda koliki bi mogao biti intenzitet tih mojih osijećanja. Hm… Više se nije radilo o tome mogu li ja nešto ili ne mogu, nije se čak ni radilo o totalnoj nepravdi oko koje je i izbio konflikt; već se radilo o tome što sam u jednom trenu shvatila da moja majka nikad nije pokazala ni najmanji interes za to da se izbori kod oca za nešto vezano za mene. Totalno se odriče toga. I to me živcira. Nikad mu se ne usuđuje usprotiviti oko nečega. Ali, tu se čak ni ne radi o tome da se ona njega boji, jer ga se ne boji uopće; radi se o tome da ona ne želi njega slušat, ne želi da joj pizdi oko glave (ali ok, tu i ima čak pravo). No, to bome nije isprika da izbjegava sudjelovanje u donošenju odluka koje se odnose na neke stvari koje će meni mnogo značiti. Nisam sebična, stvarno nisam. Moji zahtjevi su minimalni. Vjerujem da su čak i manji od onog što ljudi u prosjeku traže. A ne mogu ni to imati. Grrrr…. Osijećala sam se tako usrano.

Krenula sam kroz Starine (Salona) i pomolila se Majci da uzme iz mene sve negativno što sam u tom trenu osijećala. Dok sam šetala starim kameno-zemljanim stazama, promatrala sam prirodu, prirodu koju toliko volim. Osjetila sam se slobodna i oslobođena svega lošeg. Ne mogu opisati svoju ponovnu (!) fasciniranost svime…lišćem, nebom, stablima, planinama…Uzela sam mobitel i samo slikavala sve predivne prizore oko sebe. A bilo ih je mnogo. Svaki moj korak iziskivao je zaustavljanje i divljene, svaki…Razmišljala sam o tome kako nam je Majka dala plavo nebo, zelene biljke, bijele oblake…Zamislite žuto nebo. Glupo, ne? U jednom trenutku, nisam čak morala ni vizualizirati, osjetila sam kao da se moja aura i aure stabala sjedinjuju…Osjetila sam se zaštićenom i izlječenom. Hodala sam dalje i promatrala. Slučajni prolaznik gubio bi se među malim stazama i mnoštvom zelenila. Ne bi mu to ništa značilo. Shvatila sam da poznajem svaku biljku, svako stablo, svaki komadićak staza. Bila sam tu kad su se ove biljke izrodile iz zimske smrti, radovala sam se zajedno s njima ponovnom životu, sad uživam u njihovoj punoj ljepoti da bi ih opet na zimu vidjela kako se gase da bi ponovno živjele. Shvatila sam da živim s njima, da znam kako miriše svaki dio puta. Jedinstvo. Uvijek kad sam u prirodi dođe mi da pjevam…Freya, Shakti, Hathor, Rhiannon, Rea, Maat, Morrighan…High, rising up the Goddess, oh fill my soul…High, rising up the spirit, oh make me whole…

Evo maloprije sam bila kod susjede i nekako smo došle na temu 'gaystva'. Iznenadila sam se pošto sam mislila da je ona totalno liberalna osoba po tom pitanju. Ispostavilo se da nije, već da je teška balkanuša. Pokušala sam na neki način utjecati na nju da se prestane toliko ružno izražavati. Rekla je da ona, pošto je njen sin rekao da bi sve pedere poklao i zapalio, ne bi baš tako reagirala, ali nek se drže podalje od nje. Stvarno sam bila šokirana. U svim vidovima osim toga, ona je tako odlična osoba i žena kojoj sam se na neki način divila. I u tom sam trenutku pomislila kako sam prvi puta zatajila nekome da sam lezba. Nisam osoba koja će se skrivati od svijeta i plakati u svoja četiri zida kako je nitko ne prihvaća. Naprotiv, čak i agresivno iznosim svoje stavove i spremna sam ući u konflikt bilo s kim tko će govoriti gadarije. Prvi puta sam se skrila u puževu kućicu. Ne mogu ni zamisliti njezin pogled.

Ah, Liza moja…Tako bih voljela da si bila sa mnom barem 5 minuta ovog zbunjenog dana. Baš sam sad pogledala tvoje slike. Rekla si da se mrziš slikavat. Stvarno ne znam zašto kad ispadaš tako predivno. Da samo znaš koliko mene razveseljava onaj tvoj predivni slatki osmjeh…Kao da umjesto tvojeg aparatića sijaju zvijezde iz osmjeha :). Slatkice moja, pitam se gdje si sad, pitam se pomisliš li na mene…Idem ća misliti na tebe :)…